Teško mi je uopće nać riči oduševljenja, pogotovo sada kad mi samo naviru neke lipe uspomene... Mislim da Balaš nikoga ni ostavi ravnodušnim, svojin pismama, humorom, originalnošću,a kad tome dodaš to da je 90-ih završi u ćuzi jer je govorija protiv rata u Hrvatskoj (bar sam tako čula-a di ima dima, ima i vatre) dokaza se i ka čovik.
Zato, Balaš je legenda....
Zivot je more, pucina crna,
po kojoj tonu mnogi sto brode.
Nije mi srce plasljiva srna,
ja se ne bojim velike vode.
Lome me vali, nose me struje:
oseka srece, a tuge plima.
Siba me nebo bicem oluje,
al' jos se ne dam i jos me ima.
U jutra rana plase me senke minulih dana.
Secanja mutna kao u lazi, kao u snu.
Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve vise padam
i sve su jace ruke sto me vuku dnu.
Mozda ce zena svilenog bedra,
koja me zove i pruza ruke,
uliti vetar u moja jedra
do nove zene, do nove luke.
Zivot je more...
Zivot je more...
Zivot je more...